嗓子痒吃什么药
| Ukrajina i prokletnik autor: Xavier Deutsch, prijevod: Tomislav Dretar |
|
百度 根据意大利总统府的声明，在新政府组建前，真蒂洛尼仍将继续履行职责，管理意大利政府事务。
Fantasti?na pripovijetka. Izdano u Zagrebu 2001. u Reviji Hrvatsko slovo. Izvorno: L'Ukraine et le maudit : Bruce Mayence présente. |
Starom ?ovjeku , Ebittsu , koji pri?a jednu bajoslovnu povijest o Indijancima i policajcima na Aljasci, u Manira Bjelaca Jacka Londona.
Ukrajinski zakoni ne zabranjuju policajcima prakticirati religiju, a to je ono ?to konvenira Samuelu Adamovskom, tre?em inspektoru istra?nog biroa u Berdansku, na obali Azovskog mora.
Utorak, sam je rub jeseni: sve je kaljavo, vide se divlje guske u jatima prelijetati prema ekvatoru, a nebo prosipa po ?itavom Kavkazu sitne ki?e kao prethodnicu, bez uvjerenja, da bi se sve slo?ilo s bilje?nicom zadu?enja. Curi, mu?no natapa, pipa rukom metanske kargoe koji se izdu?uju uz plinovod ?to zasmijava tri subverzivna galeba. Rujanske ki?e manjkaju profesionalizmom. Ali ne i Samuel Adamovski: najbolji policajac ove polovine Ukrajine, i k tomu on poznaje Toru naizust sve do Oti?li iz planine navarim, oni se utabori?e u moabskoj ravnici, na obali Jordana, u visini Jerihona. Nije imao vremena ono preostalo, jo? je mlad, ima trideset i tri godine, planira sti?i do kraja Pentateuha do ?etrdeset i ?etvrte godine ako Bog to htjedne, i do kraja Gra?anskog zakonika Ukrajine do pedesete ako se ministru ushtjedne.
Bog i ministar su slo?ni u jednoj stvari: Ne ubij ! Neugodno je dakle Samuelu Adamovskom provjeriti koliko izvjesni ljudi manjkaju strahom prema Bogu i ministru, pa katkad poine kadavri?nakadavri?na djela. U Samuelu Adamovskom, malenom rastom, ali obilnom obujmom, osje?anja imaju mjesta za prona?i si put, i Samuel Adamovski nije nikada sprje?avao osje?anja da trasiraju putove kroz njega . Iznena?enjima, smetenostima, malim mu?nim poslovima i divljenjima, ?to varira s ljudima i danima i bojama svitanja.
Jedan lje?, jutros, u sjeni porte i terminala plinovoda iz Sibirije i velikih la?a za prijevoz metana koje se uzdi?u s provama nalik na kitove da bi se malo napravili va?nima prije no ?to dosegnu Crno i druga mora sve tamo do San Franciska, u sjeni jeseni, jedan je kadavr uzburkao osje?anja u nutrini Samuela Adamovskog.
To je tijelo zgr?eno jednim ?udnim ukru?enjem. Umro je na stolu jednog no?nog bistroa na Potemkinovom keju, u blizini brodova, umro je posve sam, i nitko ne poga?a na koji na?in. Pio je rakiju iz malih ?a?a, sasvim sam, za stolom blizu vrata, onim koji se gotovo nikad ne primje?uje. On je mrtav, od sada je samo jedan ?udni lje?, zgr?en kao skamenjen, i j boje kamene soli. Samuel Adamovski slu?a izvje??e od jednog oni?eg ?ovjeka, vlasnika bistroa:
- Ni?ta vam vi?e ne mogu re?i. Cijelu je no? proveo piju?i moje zalihe votke, pla?aju?i povremeno. Imao je jako zami?ljen izgled, a u ?etiri sata je stigla djevojka - jedna mala u mantilu -, dala mu je ovu kuvertu i potom oti?la. Jedan sat kasnije vidio sam ga takvog, poput lastavice koja se prevarila u putu i na?la na Sjevernom polu u velja?i. Ni?ta drugo za re?i, to je ?ivot to je udes to je uvijek tako. Mi smo jedno zrnce za otpuhnuti, jer treba znati da nas sve o?ekuje smrt, da i to je jedina stvar koju svi znamo i kad ni?ta ne znamo, a umire se samo jednom ako je istina da nitko nije besmrtan na ovom svijetu, i beskorisno je misliti -lud je ko misli- da ?e se izbje?i jer nas smrt vreba i uzet ?e nas a da i ne znamo, ja to ka?em, budi uvijek spreman jer ne zna? ni dan ni sat.
Tad Samuel Adamovski re?e malom slaba?nom ?ovjeku:
-Manuje re?e svojoj ?eni: ?Zacijelo ?emo umrijeti, jer vidjesmo Boga?. (KNJIGA O SUCIMA, poglavlje 13, redak 22)
-To je sasvim to?no, dodade ?ovo, jer Gospod re?e:?Ti ne mo?e? vidjeti moje lice, jer ?ovjek ne bi mogao vidjeti moje lice i ostati ?iv.? (KNJIGA IZLASKA, poglavlje 33, redak 20)
Samuel Adamovski se uputi prema nepoznatom lje?u, ukipljenog na toj stolici u ukrajinskom bistrou. On osmotri na ?as mrvog ?ovjeka koji nikad vi?e ne?e izre?i svoje ime, pomirisa ?a?u votke na stolu, gdje je ?ovjek pio i baci jedan ispitiva?ki pogled sudskom lije?niku, jednom ?u?ljivom juno?i tena ?utog kao u bolesnika koji trese glavom da bi rekao kako to nije red da se njemu postavljaju pitanja jer petrificirani lje? ne ostavlja ba? ni?ta za ekspertizu. Tad se policajac okrenu prema svojem pomoniku, jednom starkelji, jednako debelom kao i on sam, jutros ne?to gripoznom, grozni?avom, s bolovima u lubanji i probadanjima u grlu. Njegov je djed trebao biti zaporo?ki kozak, na Donu i u oblasti Kavkaza. Samuel Adamovski mu re?e:
- Poznaje? li mrtvaca.
- Malo.
-A djevojku koja je dolazila ?
- Isto tako.
On se primaknu lje?u. Promotri bijelu omotnicu od lana, otvorenu i polo?enu na stol pokraj zapo?ete ?a?e. A, u pepeljari, izme?u tride- setak no?nih opu?aka , jedan izgoreni kiomad papira.
- Bila je to fotografija mrmljao je Samuel Adamovski.
Obrati se svojem pomo?niku:
- Ovaj ?ovjek ulazi po?etkom no?i u bistro, i pije, i pu?i, i razmi?lja. O ?mu misli ? O majci ? o malom bratu koji se vra?a iz rata ? o buketu poto?nice koje zaljubljenima prodaju ciganke po svim lukama Azovskog mora ? Oko ?etiri dolazi ta djevojka koja samo ò&to u?e, ostavi papir, istog ?asa i nestaje.?ovjek otvara omotnicu, pronalazi fotografiju, potom umire. Kako ? A i fotografija je sva spaljena. Kako ? I ?ovjek postaje lje? o kojima katalozi sudske medicine nemaju ni rije?i izvje??a. Za?to ? Nesre?a ! to su pobunjeni sinovi - proro?anstvo Gospodovo. Oni ostvaruju pla nove koji nisu moji, oni zaklju?uju ugovore suprotne mojem duhu.
-Gomilaju?i tako grijeh na grijeh, dodade mali gazda bistroa smiju?i se. IZAIJINA KNJIGA, poglavlje 30.
- Vrlo to?no.
Isto?no od berdanskih vrtova, s one strane luke i terminala u kojem zavr?ava sibirijski plinovod, ni?u se mala predgra?a neizvjesnog urbanisti?kog podrijetla: jedno od njih se zove Nod, mo?da da bi li?ilo na Don naopa?ke, mo?da iz nekog drugog razloga. Beskrajne vatre grmlja i trnja gore u dolini kojom se pru?a zemljana cesta kojom prolazi Samuel Adamovski sa svojim starim gripoznim pomo?nikom, koza?kim unukom. Nabili su ka?kete na o?i zbog dima koji se rasprostire posvuda, spajaju?i se s niskom maglom i valjaju?i se po rupama koje prevladavaju dolinom. Ciganska dje?urlija navla?i jednog mladog psa na konopcu dra?e?i ga posipanjem petroleja po dlakama, potom bacanjem vatre na njega. Okre?u se dvojici policajaca s licima staraca posutih pra?inom, i potom nastavljaju prekinutu igru s psom. A nebo preferira ne mije?ati se u sve to, i povla?i se u jednu drugu krajinu jneke druge zemlje.
Na kraju zemlje zvane Nod ima nekih stvari koje se nazivaju ku?ama, radi dobre volje: oslonjene su o dolinu u pepelu, udaljene od od cesta bliskih prorocima i pucima. Jedna djevoj?ica pred vratima sjedi odjevena u jedan mantil koji ju potpun o pokriva, a njeni pogledi imaju va?nost i svezu sa svjetlo??u s drugog kraja Zemlje. Ona je lijepa kao jedna vrsta ptica koju poznajem, ima kose i ruke, i smirenja. Samuel Adamovski re?e:
- Zavr?imo to.
Trebalo bi mo?da koju rije? djevojci, ali policajac - kako je to bizarno- ?ini se da je poznavao ?itavu tu stvar prije no ?to se i dogodila. Kako je gledao ?udni lje? u bistrou, kako je zanemario obveze, kako je krenuo put Noda i kako sve ?ega se sjeti na?e mjesto u njegovim o?ima, on ide jednom cestom koju su drugi ljudi opisali i o njoj mu pri?ali.
On gleda djevoj?icu umotanu u mantil u pra?inu u suncu, sve je to vrlo veliko, i koja gleda prema njima. Samuel Adamovski ju pozdravi, ona mu odgovori jednim starim znakom, Samuel Adamovski dodirnu ku?u prije no ?to u?e,, prinese ruku k ustima i izgovori jo? tri rije?i. Ve?, odozgo s neba, sedam obilnih vjetrova se pojavi?e i po?e?e zvoniti.
Jedan sumrak u ku?i, jedan miris vode dopirali su sa dna zemlje, a o?i se treba?e naviknuti na stotine ptica - crnih, iz Mozambika, s Aljaske, s oceana, crne i plave, vrane, svrake, mrke, ljuskave, sa Saturna, bijelih krila - napunjene slamom pokrile su tle.
Jedan je ?ovjek sjedio blizu okna: jedna masa od ?ovjeka, jedan sivi medvjed, jedna vrsta pukovnika dotu?enog sumrakom. On je ?elav, s jednom nepronicivom facom Bude, i tijelo njegovo ?inja?e istu takvu ogromnu sjenu. Evo trojice ljudi koji se dogovaraju.
Samuel Adamovski uze stolicu su?elice ?ovjeku a ?ovjek ga gleda?e dubokim o?ima i s jednom sumornom tugom. Nosio je jedan tetovirani znak na ?elu, iznad lijevog oka, a ?ule su se samo grmljavine koje su po?ele u nebu.
- Moje je ime Samuel Adamovski, tre?i inspektor istra?nog biroa u Berdansku, a ovaj ovdje je moj pomo?nik.
Pomo?nik dodirnu obod ?e?ira. ?ovjek se ne maknu. Imao je dr?anje medvjeda, ogroman, nogu raskre?enih kako to ?ine oni pregojazni, s rukama na nogama, a njegova se masa lomila na stolici. On pu?e, vidi mu se malo u dubinu o?iju.
Samuel Adamovski gurnu ruku u d?ep i izvu?e je otuda s tri male cigare, one vrste kakvu pu?e pijemontski husari.Jednu od cigara pru?i ?ovjeku, drugu svojem pomo?niku a tre?u zaglavi na rubu svojih usana. Okrenu upalja?, zapali plamen i pru?i svakome da pripali, dimovi se po?e?e mije?ati.
?ovjek je prinosio svoju cigaru kao foku, izme?u prstiju, i ispuhivao dim koji se slamao o tle.
Samuel Adamovski pusti pro?i nekoliko minuta, da bi smislio na?in na koji ?e to izvesti.Kako je ime tim grmljavinama i tim vjetrovima koji ?ibaju ukrajinskom ravnicom jutros ?
- Po?eljno je da mi pribavite fotografije, kao i film.
Samuel Adamovski je govorio u pravcu ?ovjekovih o?iju, prema maloj svjetloisti koja ne gasne nikad u dubini svakog od nas. Tad jedan dugotrajni potres do?e iz dubine tog ?ovjeka, njegovih plu?a, njegovog mesa, jedno sje?ivo dubine koje se uspe, i sve se zavr?i u jednom pokretu rubom usana. Potom jedna rije?:
- Naama.
On pozva djevoj?icu, a ta rije? bi izgovorena kao glasom planine da planine mogu govoriti, tj. stijenovito.
Mala do?e u ku?u, pogleda vrlo starog debelog ?ovjeka s ljubavlju i i izvu?e iz jednog sanduka ovoj od bijelog lana koji stavi u ruku Samuelu Adamovskom.
U vihoru koji je jesen slomila o cestu Berdanska, pomo?nik je skakutao iza svojeg mladog ?efa koji je u sebi slamao ?elju da se usekne.Gripa mu je stvarala probadanja u potiljku, bockalo ga je u grlu i groznica protresala glavu. Ali on je promatrao Samuela Adamovskog s jednom vrsto strahopo?tovanja i jutro?nje mu epizode pomogo?e da zaboravi sve svoje muke.Tad, iz dobro?instva, mladi tre?i inspektor istra?nog biroa u Berdansku ispri?a slijede?e.
- To je jedna vrlo duga pri?a. Nikad ne bih vjerovao da ?u to jednog dana do?ivjeti, ali dobro je da jedan policijski slu?benik bude u prilici da se suo?i s jednom takvim situacijama. Gledaju?i lje? ja sam zapravo sve shvatio: to gr?enje, ta skamenjenost. Gospod u?ini da na Sodomu i Gomoru padne ki?a od sumpora i vatr.e To je dolazilo s neba i od Gospod. Lotova ?ena pogleda unatrag i postade jedan stub od soli. (KNJIGA POSTANKA, poglavlje 19, reci 22 do 24). Bilo je jednostavno za razumjeti: ?ovjek je mrtav jer je vidio Boga licem u lice. Ali kako ? Ja sam sve nanovo razumio na?av?i onu kalciniranu fotografiju u pepeljari: ?rtva nije vidjela Boga licem u lice, jer da je Bog do?ao u bistro, i sve bi druga nazo?na lica bila tako?er mrtva, i uostalom ?to bi to Bog radio u jednom bistrou na obali Azovskog mora ? Ve? je on vidio Boga na fotografiji, ?to mu do?e to?no na isto, i on je istog ?asa propao, jer kako nitko nije a da zna, najstariji zakon zabranjuje gledati Boga licem u lice. Ostalo je samo doznati koji je to ?ovjek mogao fotografirati Boga a da ne umre, metnuti jednu takvu fotografiju u omotnicu od lana i poslati ju po jednoj mladoj djevojci onom melankoli?nom pilcu. No, znaj, jedan jedini ?ovjek u svoj Povijesti ljudi koji je ?ivio u staro doba u bliskosti s Gospodom, nije mrtav: Kain, ubojica svojeg brata, kojeg je Bog kaznio govore?i: Bit ?e? lutalica i skitnica na zemlji.Ve? cijelu vje?nost kako je Bog zaboravio Kaina i kako je zaboravio da ovoga usmrti. A Kain je ostao na zemlji. Ja mislim da je na?ao na?ina da sredi stare ra?une fotografiraju?i Boga, stavljaju?i fotografiju u ovoj od lana, i ovu izlo?io pogledu ljudi ?iju je smrt ?elio. Tko je bio jutro?nja ?rtva ? Pogledaj Ja, mali policajac ?idov iz Ukrajine, ja ne?u da znama za stare ra?une.Ja pronalazim Kaina, uzimam film kao garanciju da drugi ljudi ne?e umrijeti, i odlazim iz te ku?e u Nodu, i ja ne?u vi?e zabrinjavati tog ?ovjeka jer njehgova stara kao i njegova nova grje?ka dovolmjno su ka?njene, i budu?i da Gospod stavi jedan znak na Kaina da ga tko prepoznaju?i ne bi ubio (KNJIGA POSTANKA, poglavlje 4, redak 15) ia ja se ne htjedoh suprotstaviti volji Gospodovoj. A volja Gospodova, jutros, jest da se idemo malo zagrijati uz ?a?u votke.
- Amen, re?e pomo?nik.
Tad, u jednoj od vatara koju su zapalila ciganska djeca u pra?ini ?anaca, Samuel Adamovski spali ovoj od lana s njegovom nevjerojatnom sadr?inom. U daljini su se na terminalu izdizala la?e za prijevoz metana i nad svom Ukrajinom naganjaju se stra?ni vjetrovi ?to, od sada, u?ini kraj smijehu, Azovsko more se uko?i u visokoj ruci zime.